Slovo o Bosni

U četvrtak 28. studenoga predstavljena je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vrlo zanimljiva dvojezično pisana knjiga bečke slavistice Jagode Jurić-Kappel pod naslovom Bosnien im Spiegel älterer Schriften. Philologisch-linguistische Studien – Bosna u ogledalu starije pismenosti. Filološko-lingvističke studije. Predstavljači su bili Anica Nazor, Mateo Žagar i Ivo Pranjković, a u predstavljanju je sudjelovala i sama autorica, koja je sveučilišnu karijeru započela u Sarajevu kao asistentica pokojne profesorice Herte Kune, nedvojbeno do danas daleko najbolje poznavateljice srednjovjekovne bosanske pismenosti i spisateljstva franjevaca Bosne Srebrene. Prešavši na bečku slavistiku Jagoda Jurić-Kappel dugo je surađivala s iznimno uglednim paleoslavistima Hrvatom Josipom Hammom i Čehom Františekom Marešom.  To je knjiga filološko-lingvističkih studija i rasprava objavljena u Beču ove godine koja, osim uvodnoga, sadrži ukupno trinaest poglavlja. Na njemačkom jeziku objavljen je uvod (Bosna u ogledalu starije pismenosti) te studije  Psaltir iz Hvalova zbornika – O paleografskim i gramatičkim karakteristikama, Mjesto bosanskoga Psaltira (1404.) među srodnim slavenskim tekstovima, Zapadnoštokavske osobine jezika srednjovjekovne bosanske pismenosti, Matija Divković, prvi bosanski književnik, Udio bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka u južnoslavenskoj kulturnoj baštini. Na hrvatskom odnosno bosanskom (bošnjačkom) jeziku objavljene su studije i rasprave Književni jezik u srednjovjekovnoj Bosni, O glagoljici i glagoljaštvu u srednjovjekovnoj Bosni, Jagić i Bosna, Bosanska apokalipsa u svome (južno)slavenskom kontekstu, Rukopis krstjanina Radoslava u svjetlu dosadašnjih istraživanja, Kopitarovo četveroevanđelje 14./15. st., Neke jezične posebnosti starije bosanske književnosti i njihov udio u standardizacionim procesima – propuštene mogućnosti te Bosanski ili bošnjački.

Pismo kojim je objavio Nauk krstjanski fra Divković naziva srpskim, a jezik slovinskim ili bosanskim

Studije i rasprave okupljene u ovoj knjizi najvećim su dijelom posvećene srednjovjekovnoj bosanskohercegovačkoj pismenosti, za koju je autorica ponajbolji ekspert među slavistima uopće i kojom se intenzivno bavi niz godina, još od disertacije posvećene Hvalovu zborniku iz 1404. U ovoj knjizi ona posebno elaborira tekstove pisane bosanskom redakcijom staroslavenskoga jezika, a posebno tekstove pisane na narodnom jeziku (što je bilo ovisno o vrsti i namjeni pojedinih tekstova).

Osim tema vezanih za bosansko srednjovjekovlje knjiga  međutim sadrži i priloge koji se odnose na prvog bosanskoga pisca fra Matiju Divkovića, na posebnosti kulturne baštine bosanskih Muslimana/Bošnjaka, a dijelom i na aktualnu jezičnu situaciju odnosno na jezičnu politiku u Bosni i Hercegovini. Sve u svemu, knjiga Bosna u ogledalu starije pismenosti Jagode Jurić-Kappel bit će bez ikakve sumnje jedan od najvažnijih priloga bosnistici objavljenih u posljednjih desetak godina.    

Ovom prigodom pozabavit ću se nešto potanje prilozima objavljenim u drugom dijelu knjige, koji se odnose na problematiku u vezi sa spisateljstvom bosanskih franjevaca, na jezične i kulturološke osobitosti Bošnjaka te na neka aktualna pitanja što se odnose na standardizaciju bosanskoga odnosno bošnjačkoga jezika i/ili na aktualnu jezičnu politiku u Bosni i Hercegovini uopće.

Izd. Edition Liaunigg, Beč, 2013.

U studiji Matija Divković (1563–1631), der erste bosnische Schriftsteller autorica, između ostaloga, iznosi prilično iscrpne informacije o franjevcima Bosne Srebrene i njihovu književnom radu. Franjevačke spisatelje ona dijeli u tri skupine. Prvu čine oni koji su svoja djela objavljivali bosanicom (bosančicom, zapadnom ili hrvatskom ćirilicom). To su uz fra Matiju Divkovića Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović i Stjepan Margitić. Drugu skupinu čine oni bosanski franjevci koji su svoja djela objavljivali latinicom. To su Ivan Bandulavić, Ivan Ančić, Mihovil Radnić, Filip Lastrić i ostali, a treću skupinu čine oni koji su objavljivali na latinskom jeziku. Među njima posebna se pozornost posvećuje fra Jurju Dragišiću, a tu bi pripadali i Blaž Josić, spomenuti Filip Lastrić, Ambroža Matić...

U nastavku se govori o Divkovićevu životu i djelu, o ljepoti i važnosti njegova jezika, o grafiji i ortografiji, posebice o fra Matiji Divkoviću kao reformatoru ćirilice, o nazivima jezika kod Divkovića (on je jezik kojim je pisao nazivao slovinskim, bosanskim, našim, a pismo kojim je objavio svoja dva Nauka i ostala djela nazivao je srpskim). U zaključnom dijelu studije ponovno se ističe Divkovićeva uloga kao izvanrednoga pisca i kao reformatora ćirilice. 

U raspravi Udio bosanskohercegovačkih Muslimana/Bošnjaka u južnoslavenskoj kulturnoj baštini (objavljenoj također na njemačkom jeziku) riječ je o suodnosu između dvaju tipova bosanice, od kojih se prvi nazivao i fratarskim pismom, a drugi begovicom ili ženskim pismom. Prvi tip pisma rabili su bosanski franjevci, a drugi je tip bio u uporabi kod viđenijih muslimana (ponajprije begova). Govori se također o tzv. krajiškim pismima (to jest pismima što su ih u vrijeme osmanske uprave izmjenjivali granični kapetani), o alhamijado literaturi (tj. o literaturi bosanskih muslimana na narodnom jeziku, ali na arapskom pismu, arabici). U nastavku je riječ o austrougarskom razdoblju na području Bosne i Hercegovine, posebno o austrougarskoj jezičnoj politici (u jednom dijelu toga razdoblja jezik se službeno nazivao bosanskim). Napokon se govori i o suvremenim standardizacijskim procesima u Bosni i Hercegovini te o najvažnijim književnicima Bošnjacima, posebice o Meši Selimoviću. Mehmedaliji (Maku) Dizdaru, Abdulahu Sidranu i Dževadu Karahasanu. 

Rasprava pod naslovom Neke jezične posebnosti starije bosanske književnosti i njihov udio u standardizacionim procesima – propuštene mogućnosti ponajprije nastoji opisati temeljne specifičnosti u jeziku Bošnjaka. S tim u vezi autorica izdvaja ikavizam i šćakavizam, djelomično očuvanje starijih sklonidbenih oblika u množini, dobro očuvan fonem h te, naravno, brojne orijentalizme (turcizme). 

U posljednjoj raspravi pod naslovom Bosanski ili bošnjački autorica govori o nazivu standardnojezičnoga varijeteta koji se na području Bosne i Hercegovine normira od devedesetih godina naovamo i čije je imenovanje izazivalo i još izaziva brojna neslaganja i rasprave, posebno sa srpske i s hrvatske strane.

U uvodnom dijelu te rasprave Jagoda Jurić-Kappel govori i o suodnosu između tzv. modela varijanata i modela srodnosti prema stavovima što ih je nedavno lansirao njemački slavist Roland Marti. On naime tvrdi da u tzv. modelu srodnosti nedostaje pozitivna međusobna uzajamnost standardnih jezika, za razliku od modela varijanata kojem je takva uzajamnost izrazito svojstvena. Model varijanata on ilustrira primjerom britanskoga i američkoga engleskoga, a model srodnosti primjerom danskoga jezika i jednoga od dvaju standardnih jezika u Norveškoj, tzv. bokmåla (taj je standardni jezik inače zasnovan na govoru gradskoga stanovništva i mješavina je norveškoga i danskoga, dok se drugi standardni jezik u Norveškoj, koji se temelji na zapadnonorveškim organskim idiomima, naziva ninorsk ili „novonorveški“).  Marti smatra da je taj drugi model, dakle model srodnosti, svojstven i odnosu između hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga (bošnjačkoga) i crnogorskoga. Treba reći da je razlikovanje tih dvaju modela svakako utemeljeno i zanimljivo, s tim da termin model srodnosti nije najprikladniji jer upućuje na suprotno od onoga što se njime imenuje (vjerojatno bi bilo opravdanije govoriti o konvergentnom i divergentnom modelu).

Autorica govori i o odnosu između samih Bošnjaka i jezika koji se normira od devedesetih godina naovamo, naime o tome da ga i sami Bošnjaci različito zamišljaju i različito opisuju. Ta neslaganja dolaze dakako do izražaja i među bošnjačkim jezikoslovcima. Tako npr. Dževad Jahić smatra da se bosanskim jezikom služe ekskluzivno Bošnjaci, dok Ibrahim Čedić (donedavni direktor Instituta za jezik u Sarajevu) smatra da je naziv bosanski jezik sinonim za ono što se do devedesetih godina nazivalo „bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom“. 

Kad je riječ o dvojbi  bosanski ili bošnjački, autorica se ne opredjeljuje eksplicitno (ona je i inače u vezi s pitanjima koja zadiru u međunacionalne odnose, a pogotovo u dnevnopolitička obračunavanja izrazito oprezna i obzirna), ali ističe neke činjenice koje (kao da) ipak idu u prilog nazivu bosanski. Govori naime o tome kako naziv bosanski ima dugu tradiciju (bez obzira na to što je u prošlosti imao posve drukčija značenja nego danas), pa se npr. taj naziv upotrebljavao čak i na sultanovu dvoru (upotrebljavao se uostalom i u Hrvatskoj, obično u značenju /i/jekavske /novo/štokavštine općenito), a bio je neko vrijeme, kao što je već rečeno, i službeni naziv jezika u Bosni i Hercegovini u doba Austro-Ugarske. S druge strane autorica ističe činjenicu da „ne postoji niti je postojala osoba koja bi svoj jezik nazivala bošnjačkim“ (str. 164).

Kad je riječ o standardizacijskim pitanjima i pitanjima vezanim za jezičnu politiku na području Bosne i Hercegovine općenito, Jagoda Jurić-Kappel naglašava i ovo: „Koncept nadnacionalne, pokrajinske (zavičajne) bosanske, kulturne, književnojezične pripadnosti ima u Bosni i Hercegovini dugu tradiciju, dužu od ‘serbokroatističke’ kao i od državnoga zajedništva Južnih Slavena. On je stoljećima bio okvir i princip djelovanja bosanskih franjevaca“ (…), a „iz posebnih državnopolitičkih razloga njega propagira i tuđinska, austrougarska vlast“ (nav. mj.).

Razmišljanja o odnosu između naziva bosanski i bošnjački autorica zaključuje (u svom stilu pomirljivo i razložno) ovako: „Bez obzira kako Bošnjaci nominirali svoj jezik, moraju pristati na to da i ostali stanovnici Bosne i Hercegovine jezik kojim se služe nazivaju onako kako žele – za sada većina svojim nacionalnim imenom“ (str. 165).

Zaključno bih još jedanput htio naglasiti da su u knjizi Jagode Jurić-Kappel skupljene studije i rasprave koje su i povijesno, i filološki, i lingvistički, i kulturološki vrlo dobro utemeljene i koje pretpostavljaju izvanredno dobro poznavanje cjelokupne bosanskohercegovačke pismenosti, književnosti pa i kulture uopće, a posebice poznavanje najstarije (srednjovjekovne) bosanske pismenosti te, dakako, cjelokupne dosadašnje literature o njoj. Zato se ova knjiga svesrdno preporučuje za pomna iščitavanja svima onima koje zanima starija bosanska pismenost i književnost te izuzetno zanimljiva i po mnogočemu osebujna, a još nažalost vrlo slabo poznata kulturna povijest Bosne i Hercegovine uopće.